"Novinarstvo" u Hrvata🤡 Temeljni postulati novinarske struke, točnost, nepristranost, odvajanje činjenica od mišljenja, provjera izvora, uravnoteženost i neovisnost u hrvatskom medijskom prostoru često su pretvoreni u prazne fraze. Umjesto informiranja javnosti, značajan dio mainstream medija, posebno onih s lijevim predznakom, funkcionira kao produžena ruka političkog aktivizma. Rezultat je dramatičan pad povjerenja: prema Reuters Digital News Reportu 2026., samo 29 % Hrvata vjeruje većini vijesti većinu vremena, a više od polovice građana namjerno izbjegava vijesti. Ideologija, naša dika, sto poželiš to naslika Doktorska disertacija samog notornog Tomislava Klauškog, pokazala je jasnu sliku. Samo deset posto ih se svrstalo desno od centra. Najveći dio glasuje ili je glasovao za SDP (38 %) i Možemo! (33 %). Čak 71 % priznaje da je njihova ideologija vidljiva ili djelomično vidljiva u izvještavanju, a 86 % kaže da utječe ili djelomično utječe na rad, posebno kod svjetonazorskih tema. Ovo nije neutralna profesionalna kultura. Kada novinari sami tvrde da je lijeva pristranost „obično građansko, civilizirano, demokratsko stajalište“, dok istodobno kritiziraju desničarske narative kao agresivnije, riječ je o klasičnom dvostrukom standardu. Zajednički obrasci uključuju selektivno izvještavanje, u kojem se desne opcije povezuju s „nacionalizmom“ ili „ustaštvom“, a lijeve s „europskim“ i „progresivnim“ vrijednostima, te stalno miješanje činjenica i mišljenja. Posebno uočljiv simptom propasti struke je kukavičko skrivanje iza institucija čim dođe do javnog odgovora na njihovo djelovanje. Kada pojedini novinar, portal ili kolumnist dobije argumentiranu kritiku, demantij ili protupitanje, rijetko se upuštaju u otvorenu polemiku. Umjesto da brane svoje stavove činjenicama i argumentima, povlače se iza kolektivnih izjava Hrvatskog novinarskog društva, redakcijskih priopćenja, „zaštite profesije“ ili apstraktnih poziva na „napade na medije“. Komunikacija ostaje jednosmjerna, odnosno oni govore, analiziraju, optužuju i etiketiraju, ali kada netko odgovori istom mjerom, nemaju snage ili volje braniti napisano. Nema razmjene argumenata, nema rizika vlastitog imena i autoriteta, nema spremnosti da se stavovi izlože javnoj provjeri. Umjesto polemike dolazi institucionalna zaštita, kao da se radi o ranjivoj manjini, a ne o moćnim medijskim kućama s velikim dosegom. To je dijametralno suprotno tradiciji hrvatske javne riječi. Jedan od najvećih polemičara kojeg Hrvatska pamti bio je Antun Gustav Matoš. U puno težim vremenima u Austro-Ugarskoj, u razdoblju nacionalnog potlačivanja, cenzure i političke nesigurnosti, Matoš se nije skrivao iza nikoga. Pisao je oštro, osobno, bez institucionalnog štita, izlažući se konsekvencama. Njegove polemike bile su stvar karaktera i intelektualne hrabrosti, ne kolektivnog sklanjanja iza organizacije. Današnji novinari, u slobodnoj i demokratskoj državi, s institucionalnom zaštitom i medijskom moći, često pokazuju manje hrabrosti od Matoša u carskoj monarhiji. Gubitak je nepovratan Povjerenje se ne gubi zbog jednog članka. Gubi se jer je obrazac konzistentan: ideološka homogenost, aktivizam umjesto informiranja i izbjegavanje odgovornosti kroz institucionalno sklanjanje. Visoka stopa namjernog izbjegavanja vijesti i jedno od najnižih povjerenja u Europi nisu slučajnost. Dok god se ideološka homogenost ne prizna kao problem, hrvatsko mainstream novinarstvo samo će se tako zvati, iako tu od novinarstva nema ni "n". Orwell bi to prepoznao. I moj brat A.G.M., također😎