Zvonimir Despot

Vidimo se i ove godine na Interliberu!

VUČIĆ JE IZGUBIO VLAST, A NJEGOVIM POSLOVNIM MILIJARDERIMA POČELI SU SE OTVARATI TREZORI Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka doživjeli su 25. listopada najteži politički poraz otkako su 2012. preuzeli vlast u Srbiji. Nakon četrnaest godina SNS je izgubio kontrolu nad parlamentarnom većinom, a Srbija se našla pred smjenom vlasti. I upravo u tim danima počelo se urušavati financijsko carstvo Davora Macure, poduzetnika kojeg se godinama povezivalo s Vučićevim političkim krugom. Alta banka ostala je bez dozvole za rad, a njezin vlasnik završio je u rukama istražitelja zbog sumnje na iznošenje gotovo 400 milijuna eura iz bankovnog trezora. Je li riječ samo o spektakularnom bankarskom skandalu ili se s odlaskom SNS-a s vlasti počinje otkrivati i financijska pozadina jednog političko-poslovnog sustava koji je četrnaest godina rastao uz državu? Davor Macura, čovjek koji je od mjenjačnice u beogradskom Zemunu izgradio financijsku grupaciju s bankama, platnim institucijama i trgovačkim lancima, uhićen je zbog sumnje da je iz trezora vlastite banke nezakonito iznio oko 45 milijardi dinara, odnosno približno 383 milijuna eura. To tvrdi srbijansko Tužiteljstvo za organizirani kriminal. Krivnja mu nije dokazana, ali brojka je takva da zahtijeva objašnjenje ne samo od njega nego i od svih koji su godinama nadzirali poslovanje banke. Kako je moguće da vlasnik banke, prema sumnjama istražitelja, ulazi u trezor i iznosi stotine milijuna eura? Gdje su bile unutarnje kontrole? Gdje je bila Narodna banka Srbije? Tko je pregledavao bilance, provjeravao likvidnost i utvrđivao stvarno stanje novca? Ako se sumnje potvrde, neće biti dovoljno osuditi nekoliko ljudi. Trebat će objasniti kako je takvo poslovanje uopće moglo trajati. Macurin uspon nije se odvijao u gospodarskoj praznini. Alta banka poslovala je s velikim srbijanskim javnim sustavima, među kojima je i Elektroprivreda Srbije. To samo po sebi nije dokaz pogodovanja ni kriminala. Ali kada banka tako brzo raste zahvaljujući i velikim državnim poslovima, javnost ima pravo znati prema kojim su kriterijima ti poslovi dodjeljivani i kakvu su korist donosili njihovim sudionicima. Upravo se tu otvara politička dimenzija slučaja. Macuru su mediji godinama opisivali kao poduzetnika bliskog SNS-u. Nije dokazano da su izborni rezultati prouzročili propast banke. Ali politički preokret nameće neugodno pitanje: koliko je financijskih i poslovnih odnosa u Srbiji bilo održivo zahvaljujući tržištu, a koliko zahvaljujući političkoj moći? I hoće li se sada, kada je SNS izgubio većinu, početi otvarati dokumentacija koja dosad nije bila dostupna javnosti? A onda dolazimo do Hrvatske. Fortenova je 13. listopada službeno završila prodaju svojega maloprodajnog poslovanja u Srbiji upravo Alta Retailu, društvu iz Macurine poslovne grupacije. Prodano je više od 300 trgovina, među kojima su Idea, Roda i Mercator, zajedno s povezanim društvima i približno 6750 zaposlenih. Samo 17 dana poslije Alta banka izgubila je dozvolu za rad. Kakva slučajnost! Ili ipak događaj koji zaslužuje mnogo ozbiljnije istraživanje od obične poslovne vijesti? Koliko je Fortenova dobila za taj posao? Odakle Alta Retailu novac za kupnju? Je li transakcija u cijelosti plaćena? Je li kupnja financirana kreditima, zajmovima povezanih društava ili nekim drugim aranžmanima? Jesu li postojala jamstva i zalozi? I jesu li ljudi koji su zaključivali posao znali za financijske teškoće banke koja je bila dio iste grupacije? Na ta pitanja zasad nemamo javno objavljene odgovore. To ne znači da je transakcija bila nezakonita. Ali posao takve veličine, zaključen neposredno prije sloma povezane banke, ne bi smio ostati izvan ozbiljnog interesa hrvatske gospodarske javnosti. Fortenova tvrdi da su ispunjeni svi uvjeti kupoprodajne dokumentacije. U redu. Onda ne bi trebalo biti teško javnosti razjasniti je li kupoprodajna cijena u cijelosti naplaćena i postoje li još kakve financijske obveze. Jer ovdje nije riječ o prodaji nekoliko kioska, nego o velikom trgovačkom sustavu, tisućama zaposlenih i dobavljačima među kojima su i hrvatske tvrtke. Slom banke već je izazvao regulatorne intervencije u financijskim društvima povezane grupacije u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Pitanje je hoće li se financijski pritisak prenijeti i na trgovačka društva. Ona nisu automatski propala niti postoje dokazi da su prestala uredno poslovati. Međutim, dobavljače ne zanima tko je čiji politički prijatelj. Njih zanima hoće li naplatiti isporučenu robu. Slučaj Alta banke zato je mnogo veći od uhićenja jednog bankara. On otvara pitanje odnosa politike, državnog novca, bankarskog nadzora i privatnog bogaćenja u Srbiji tijekom Vučićeve dugogodišnje vlasti. Ali otvara i pitanje odgovornosti velikih kompanija koje su poslovale s grupacijom čija je ključna banka završila pred stečajem. Ne treba unaprijed nikoga proglašavati krivim. Ali jednako tako ne treba prihvaćati ni zgodnu priču da je sve ovo iznenadni problem jedne banke. Financijska institucija ne naraste preko noći, ne dobiva velike poslove preko noći i ne ulazi u regionalne akvizicije bez niza poslovnih, regulatornih i financijskih odluka. Netko je te odluke donosio. Netko ih je odobravao. Netko je poslovanje morao nadzirati. Vučićev politički poraz ne dokazuje da je Alta bila njegova banka. No njezin spektakularni slom upravo u trenutku promjene vlasti otvara priliku da se napokon provjeri kako su funkcionirali veliki poslovi u Srbiji i tko je od njih imao koristi. A Hrvatska se ne bi smjela praviti da je to isključivo srbijanski problem. Jer ako je Fortenova samo 17 dana prije sloma Alta banke prodala Macurinoj grupaciji više od 300 trgovina, onda hrvatska javnost ima pravo na odgovor na jedno sasvim jednostavno pitanje: tko je, čijim novcem i pod kojim uvjetima platio tu kupnju? Sve ostalo neka istraže institucije. Ali bez toga odgovora priča o Alta banci ni približno nije završena.

Hahahahahahahhahahaha

Hahahahahahaha

Antologijski video 💪🏻🙈🙈

DRŽAVA IMA POPIS NAŠIH DUGOVA. A TKO VODI POPIS NJEZINIH? Već više od dva desetljeća bavim se poduzetništvom u Hrvatskoj i jedna mi je stvar odavno jasna. U ovoj državi poduzetnik mora biti odgovoran za sve, a država za svoje propuste uglavnom ne odgovara nikome. Kad poduzetnik zakasni s plaćanjem, stižu opomene, kamate, ovrhe i blokade. Kad država zakasni s ispunjavanjem svojih obveza, najčešće dobijete objašnjenje da je postupak u tijeku, da se čeka odluka ili da se predmet još obrađuje. A vi za to vrijeme morate poslovati, plaćati radnike, dobavljače, poreze i doprinose. Zato je Udruga Glas poduzetnika postavila pitanje koje bi trebalo odjeknuti mnogo snažnije nego što će vjerojatno odjeknuti. Porezna uprava objavila je popis 31.699 dužnika koji ukupno duguju 1,75 milijardi eura. Među njima su i oni s dugovima od više desetaka milijuna eura. Istodobno, mali poduzetnici upozoravaju da im se zbog nekoliko stotina eura pokreću postupci prisilne naplate. Nitko razuman ne traži da se porezi ne plaćaju. Upravo suprotno. Oni koji uredno plaćaju svoje obveze imaju najveći interes da ih plaćaju i svi drugi. Ali kako je moguće da dug pojedinog obveznika naraste na desetke milijuna eura? Gdje je za to vrijeme bila Porezna uprava? Koje je mjere poduzela, kada ih je poduzela i koliko je od tih dugova uopće naplativo? Još je važnije pitanje što država radi onima koji žele podmiriti dug, ali su zapali u privremene teškoće. Ako poduzetnik traži obročnu otplatu kako bi nastavio poslovati, a račun mu se blokira dok čeka odluku, onda se postavlja pitanje čemu takav sustav zapravo služi. Naplati duga ili gašenju poduzeća? Jer blokirani poduzetnik ne može uredno poslovati. Ne može stvarati novu vrijednost, a često ni zaraditi novac kojim bi podmirio obveze. Država bi morala razlikovati onoga tko namjerno izbjegava plaćanje od onoga tko se bori da posao održi na životu. A sada dolazimo do ključnog pitanja. Zašto ne postoji jednako pregledan javni sustav odgovornosti države? Koliko javna tijela kasne s odlukama, isplatama i izvršavanjem svojih zakonskih obveza? Koliko zbog toga trpe poduzetnici? Koliko je štete nastalo zbog administrativnog odugovlačenja? I tko je za to odgovarao Prema podacima koje navodi UGP, od 8589 provjerenih naloga i preporuka Državnog ureda za reviziju njih 1441 nije provedeno. To nisu nužno novčani dugovi, ali jesu pokazatelj koliko je važno javno pratiti i odgovornost državnih institucija. Hrvatska voli govoriti o poduzetništvu kao pokretaču gospodarstva. O važnosti malih i srednjih poduzeća, otvaranju radnih mjesta i konkurentnosti. Ali poduzetništvo nije politički slogan. To je svakodnevno preuzimanje rizika vlastitim novcem, imovinom i radom. Poduzetnik ne može svoje probleme jednostavno prebaciti na porezne obveznike. Država, za razliku od njega, svoje pogreške i neučinkovitost prečesto financira upravo njihovim novcem. Zato podržavam zahtjev da se javno objavljuju porezni dugovi, ali tražim da jednako javno budu dostupni i podaci o neispunjenim obvezama države, prekoračenim rokovima i odgovornosti institucija. Ne tražimo nikakve povlastice. Tražimo jednaka pravila, razmjerno postupanje i državu koja će konačno shvatiti da poduzetnici nisu njezini podanici. Jer poduzetnik koji ne plati državi postaje dužnik. A država koja ne ispuni svoju obvezu i dalje se ponaša kao da je vjerovnik kojemu nitko ne smije postavljati pitanja.

KAD GRAFIČKI DIZAJNER POSTANE PISAC, ILUSTRATOR I NAKLADNIK – PRIČA O DRAŽENU ŠTEBIHU I NJEGOVOJ ARKI Dražen Štebih već je godinama grafički dizajner naše nakladničke kuće Despot infinitus. Njegov rukopis u oblikovanju knjiga danas je itekako prepoznatljiv. Mnoge knjige koje smo objavili prošle su kroz njegove ruke, a njihove naslovnice i grafička rješenja govore o njegovoj kreativnosti, osjećaju za knjigu i predanosti poslu. Ali Dražen ima još jedan svijet. Onaj u koji odlazi kada završi radni dan. Svijet vlastite mašte, neobičnih junaka, povijesnih legendi, dječjih pustolovina i priča koje sam piše i ilustrira. I tako je nastala Naklada Arka, njegova vlastita mala nakladnička kuća, iza koje stoje velika ljubav prema knjigama, mnogo rada i još više stvaralačke energije. Dražen nije netko tko je jučer otkrio pisanje i ilustriranje. Iza njega je već niz slikovnica i dječjih knjiga, od kojih smo neke objavili upravo mi u Despot infinitusu. Njegov talent dobro poznajem i zato mi je posebno drago što je odlučio krenuti i vlastitim nakladničkim putem. Arka je već objavila dvije prekrasne slikovnice, "Vitez Starog grada Samobora" i "Našički vilenjaci u potrazi za Dorom Pejačević", uz pripadajuće edukativne bojanke. A Dražen ne miruje. Na Facebook stranici Naklade Arka već je najavio i novi roman koji priprema. To je još jedan iskorak u njegovu stvaralačkom svijetu koji svakako vrijedi pratiti. Ono što mi se posebno sviđa jest način na koji Dražen povezuje maštu, povijest, hrvatsku kulturnu baštinu i priče namijenjene najmlađima. To nisu samo lijepe ilustracije i zanimljivi likovi. To su knjige koje djeci otvaraju vrata čitanja, znanja i istraživanja svijeta oko sebe. Kao nakladnik koji se ovim poslom bavi više od dva desetljeća, znam koliko je teško stvoriti knjigu, a još teže vlastitim snagama pokrenuti nakladničku kuću. Zato iznimno cijenim ljude koji ne čekaju da netko drugi ostvari njihove ideje, nego ih sami pretvaraju u stvarnost. A kao Draženov dugogodišnji poslodavac mogu reći i nešto osobnije: lijepo je gledati kako čovjek s kojim svakodnevno surađujete razvija vlastiti talent, stvara nešto svoje i pritom zadržava onu istu predanost knjizi koju pokazuje u zajedničkom poslu. Zato danas javno preporučujem Dražena Štebiha, njegove knjige i njegovu Nakladu Arka. Pozivam sve svoje prijatelje, čitatelje, roditelje, bake i djedove, učitelje, knjižničare i ljubitelje dobrih knjiga da posjete njegove stranice, upoznaju njegova izdanja i podrže ga. Posebno vas pozivam da zapratite Facebook stranicu Naklade Arka, na kojoj možete vidjeti njegove dosadašnje radove, ali i najavu novog romana. Podijelite njegove objave, preporučite njegove knjige i svojim najmlađima poklonite neku od njegovih slikovnica. Jer vrijedne i kreativne ljude ne treba samo pohvaliti kada uspiju. Treba im dati podršku dok vlastitim radom grade nešto svoje. Dražene, od srca ti želim da tvoja Arka otplovi daleko. Zaslužio si! 📚 Facebook – Naklada Arka: facebook.com/p/Naklada-Arka-… 🌐 Web stranica: naklada-arka.hr/

OVAKVE MLADE LJUDE TREBAMO PODRŽAVATI! SVAKA ČAST, JANE! Dok svakodnevno slušamo kako mladi odlaze iz Hrvatske, kako se ništa ne isplati i kako ovdje nema budućnosti, jedan 21-godišnji Međimurac pokazuje da postoje i drukčije priče. I da ih itekako vrijedi ispričati! Jan Belak, student agronomije, radio je i štedio, ali nije odlučio kupiti automobil ili potrošiti novac na nešto prolazno. Svoju je ušteđevinu od 15.000 eura uložio u kupnju stare, 150 godina stare međimurske kuće u Hodošanu. I sada je, uz pomoć obitelji i prijatelja, obnavlja vlastitim radom, trudom i novcem. Ali Jan ne obnavlja samo jednu staru kuću. On želi sačuvati dio međimurske povijesti, tradicije i identiteta. Njegov Međimurski grunt trebao bi postati mjesto na kojem će se predstavljati nekadašnji život Međimuraca, njihova baština, običaji i gastronomija. Planira muzej, kušaonicu, radionice i mali restoran s tradicionalnim međimurskim jelima. Ima viziju, ima volju i, što je najvažnije, ne čeka da netko drugi nešto napravi umjesto njega. Meni je ova priča posebno draga jer pokazuje što znače poduzetnost, rad i odnos prema vlastitoj baštini. Dok jedni stare kuće prepuštaju propadanju, a drugi samo govore o očuvanju tradicije, ovaj mladi čovjek uzeo je stvar u svoje ruke. Doslovno! Naravno da mu nije lako. Građevinski materijal je skup, posla je mnogo, a novca uvijek nedostaje. Uz sve to studira i radi studentski posao. Ali ne odustaje. Zato javno pozivam sve koji mogu pomoći Janu da to i učine! Poduzetnike, obrtnike, građevinare, proizvođače građevinskog materijala, lokalne tvrtke, ali i Međimursku županiju, općinu i sve ustanove kojima je stalo do očuvanja naše kulturne baštine. Pomozite mu materijalom, uslugama, novcem, savjetom ili barem dijeljenjem njegove priče. Ne moramo uvijek čekati velike državne projekte i milijunske natječaje da bismo sačuvali nešto vrijedno. Ponekad je dovoljno prepoznati jednog mladog, sposobnog i vrijednog čovjeka i pomoći mu da ostvari svoju ideju. Takve mlade ljude Hrvatska treba. Takve treba isticati, ohrabrivati i podržavati. A ne ih se sjetiti tek kada odu iz Hrvatske i uspiju negdje drugdje! Zato posebno pozivam sve svoje prijatelje i pratitelje da na Instagramu pronađu profil MEĐIMURSKI GRUNT, zaprate Jana i podrže njegov projekt. Pratite obnovu, dijelite njegove objave i pomozite da njegova priča dođe do što više ljudi. Posebno bi bilo vrijedno da do nje dođu oni koji mu mogu konkretno pomoći u obnovi. Neka Jan vidi da njegov trud nije prošao nezapaženo i da iza njega stoje ljudi koji cijene rad, upornost i ljubav prema hrvatskoj baštini. Jane, od mene iskrene čestitke i puna podrška! Želim ti da ostvariš sve što si zamislio. Jer kada pomažemo Janu, ne pomažemo samo jednom mladom čovjeku. Pomažemo da jedan dio hrvatske povijesti i baštine ne nestane. A ako želimo da mladi ostanu u Hrvatskoj, onda im moramo pokazati da se ovdje isplati raditi, stvarati i imati snove. Ne samo riječima, nego i djelima! 👉 Instagram: MEĐIMURSKI GRUNT – zapratite, podržite i podijelite! Janovu priču pročitajte ovdje: putnikofer.hr/kultura-i-zivo…](putnikofer.hr/kultura-i-zivo… #MeđimurskiGrunt #JanBelak #Međimurje #HrvatskaBaština #PodržimoMlade

Europska unija, kakvu danas poznajemo, rođena je prije 33 godine. 🇪🇺 Dana 1. studenoga 1993. stupio je na snagu Maastrichtski ugovor, kojim je službeno osnovana Europska unija i postavljeni temelji za dublju političku, gospodarsku i društvenu integraciju. Sretan rođendan, Europo!

Žrtve ruskih fašista, Ukrajina, listopad 2026.

Vučić je pao. A tko će srušiti velikosrpsku politiku? Aleksandar Vučić izgubio je izbore, a Srbija je dobila priliku za politički preokret kakav nije vidjela godinama. Studentska lista srušila je njegovu izbornu dominaciju. To je dobra vijest za Srbiju, ali ne znači da je automatski dobra vijest i za sve njezine susjede. Jer Vučić može otići s političke pozornice, a politika koju je zastupao može ga bez teškoća nadživjeti. Sjetimo se 2000. godine. Pad Slobodana Miloševića slavljen je kao početak nove Srbije. Promijenili su se predsjednici, vlade, stranke i slogani, ali odnos prema susjedima nije prošao jednako duboku promjenu. Vučić nije izmislio velikosrpsku ideju. On ju je naslijedio, prilagodio novom vremenu i upakirao u jezik stabilnosti, regionalne suradnje i europskih integracija. Iza te ambalaže ostala je ambicija političkog okupljanja Srba izvan granica Srbije, što se kolokvijalno naziva Srpski svet. Svesrpski sabor 2024. pokazao je da tu nije riječ tek o ispadima jednog političara. Zajedničkom deklaracijom Srbije i Republike Srpske nacionalno povezivanje dobilo je institucionalni okvir. Zato bi bilo opasno misliti da će izborni poraz jednog režima izbrisati ideje, strukture i navike koje su ga hranile. A da se politika identiteta ne vodi samo u Beogradu, podsjetio nas je Zagreb prije nekoliko dana. Srpsko narodno vijeće predstavilo je knjigu „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“, koju je uredio Ivo Goldstein, a javno promovirali Milorad Pupovac i Tvrtko Jakovina. Ne sporim da su Srbi duboko utkali svoj doprinos u hrvatsku povijest, znanost i kulturu. Sporim pravo bilo kome da složene životopise povijesnih osoba pretvara u jednostavne nacionalne vlasničke listove. U tom su leksikonu, među ostalima, Svetozar Borojević, Petar Preradović, Branko Gavella i Arsen Dedić ubrojeni u Srbe. Za svako od tih imena postoje konkretna biografska pitanja koja zaslužuju ozbiljnu raspravu, a ne naknadno prebrojavanje krvnih zrnaca. Najmučnije je, međutim, uvrštavanje Aleksandre Zec. Ona je bila dvanaestogodišnje dijete ubijeno u Zagrebu 1991. Kakva je to kategorija „znamenitosti“ u koju se dijete upisuje zato što je postalo žrtvom strašnog zločina? Zar tragedija djevojčice sada mora služiti i nečijoj nacionalnoj reprezentaciji? Pupovac i Goldstein mogu tvrditi da žele osvijetliti zanemareni doprinos Srba Hrvatskoj. To je legitiman cilj. Ali legitimnost cilja nije oslobođenje od provjere kriterija. Jakovina pak govori kao da se Hrvatsku može najbolje razumjeti tek kroz tih stotinu biografija. Upravo takvu poruku valja kritički čitati: Hrvatska nije zbir tuđih nacionalnih inventara, nego povijesna zajednica koju su gradili ljudi različitih podrijetla i identiteta. Ne tvrdim da je ovaj leksikon nastao po nalogu Beograda. No tvrdim nešto drugo: način na koji se kulturna baština nacionalno označava može se uklopiti u logiku Srpskog sveta, bez obzira na to tko je na vlasti u Srbiji. Srpski svet nije samo pitanje teritorija. To je i pitanje tko polaže pravo na povijest, simbole i ljude. Zato od nove Srbije ne očekujem čuda, nego jasne odgovore. Hoće li poštovati suverenitet Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Hrvatske? Hoće li napustiti politiku u kojoj se sunarodnjaci u susjedstvu pretvaraju u instrument državnog utjecaja? Demokratska pobjeda studentske liste važna je, ali tek će njezin odnos prema tim pitanjima pokazati kakva se opet nova Srbija rađa. Hrvatska treba pozdraviti demokratsku promjenu, ali ne smije opet pobrkati promjenu vođe s promjenom politike. Milošević je otišao, a velikosrpska ideja ostala. Sad je pao Vučić. Hoće li napokon pasti i politika koja je nadživjela obojicu?

Papa Lav XIV., prvi Amerikanac na čelu Katoličke Crkve, glasovao je poštom na američkim izborima 3. studenoga. Prema dostupnim povijesnim podacima, on je prvi aktualni papa koji je sudjelovao na svjetovnim demokratskim izborima. I to baš u Trumpovoj Americi! Papa koji otvoreno kritizira Trumpovu politiku prema migrantima, ratnu retoriku i političku zloupotrebu kršćanstva iskoristio je upravo onaj način glasovanja čiju vjerodostojnost Trump godinama dovodi u pitanje. Za koga je glasovao, ne znamo. I nije to najvažnije. Mnogo je važnije što je osobnim primjerom dao poticaj milijunima Amerikanaca da iskoriste svoje biračko pravo. Nije nikome rekao za koga treba glasovati, nego je pokazao koliko je važno uopće glasovati. A tu dolazimo do onoga što smatram posebno važnim i za Hrvatsku, ali i za svaku drugu demoklraciju. Godinama slušamo kako su svi političari isti, kako se ništa ne može promijeniti i kako izbori nemaju smisla. A onda velik dio građana ostane kod kuće i prepusti odluku upravo onima protiv kojih se najviše buni. Ne prihvaćam kuknjavu o lošoj vlasti od onih koji se dobrovoljno odriču mogućnosti da o toj vlasti odlučuju. Neizlazak na izbore nije nikakva politička mudrost, a još manje izraz otpora sustavu. To je prepuštanje vlastite političke sudbine drugima. I zato mi je ovaj papin čin važniji od svih nagađanja je li glasovao za republikance ili demokrate. Ako čovjek koji vodi Katoličku Crkvu s više od milijardu vjernika smatra važnim iskoristiti svoje biračko pravo, kakvo onda opravdanje imaju oni koji na dan izbora ostaju kod kuće, a već sutradan najglasnije proklinju vlast koju su drugi izabrali? Demokraciju ne uništavaju samo loši političari. Slabi je i ravnodušnost građana koji su odustali od vlastite odgovornosti.

Mali podsjetnik na povijesne činjenice koje neki povjesničari (namjerno) ignoriraju! A opširno o svemu objavljeno je u knjizi povjesničara Danijela Tatića "Feldmaršal Svetozar Borojević. Životopis prešućenoga velikana" iz 2019. godine.

Politička fantastika i bježanje od odgovornosti pod krinkom "dva mandata" Najava zajedničkog programa SDP-a i Možemo!, prema kojoj im je za rješavanje problema s otpadom u Hrvatskoj potrebno osam godina i milijarde eura, predstavlja vrhunac političkog apsurda i potpunog odmaka od realnosti. Ovaj plan ne samo da podcjenjuje pamćenje birača, već služi kao unaprijed pripremljen alibi za vlastitu nesposobnost. Prvi i najveći problem ovog plana je potpuni izostanak kredibiliteta. Sekta Možemo! već godinama upravlja Zagrebom, gradom koji im je trebao poslužiti kao ogledni primjer i dokaz da znaju i mogu. Rezultat? Jakuševec i dalje smrdi, cjelovito rješenje za Resnik je na dugom štapu, a sustav se krpa polovičnim rješenjima. Tvrditi da imaš formulu za spas cijele Hrvatske, dok ti vlastiti glavni grad grca u problemima s otpadom, u najmanju je ruku bezobrazno. Ako nisi sposoban u pet godina posložiti sustav u jednom gradu, na temelju čega tražiš povjerenje za cijelu državu? Priča o "dva mandata" koja su im navodno potrebna pokazuje opasno ignoriranje hrvatske političke stvarnosti. U 35 godina moderne hrvatske države, lijeva koalicija dobila je povjerenje građana tek u dva navrata – i to s razmakom od desetljeća. Oba puta (i Račanova i Milanovićeva vlada) trajala su po jedan mandat, nakon čega su birači redovito birali drugu opciju. Očekivati da će ova garnitura, s ovakvim teretom neuspjeha na lokalnoj razini, uspjeti napraviti ono što nikome na tom spektru nikada u povijesti Hrvatske nije uspjelo – spojiti dva uzastopna mandata – graniči sa znanstvenom fantastikom. Traženje razdoblja od osam godina je klasični politički manevar za izbjegavanje odgovornosti. Time se poručuje: "Ako za četiri godine ne napravimo ništa, nemojte nas kriviti, rekli smo da nam trebaju dva mandata". To je komforna pozicija u kojoj se građanima odmah ispostavljaju računi i obećavaju puste milijarde, dok se preuzimanje odgovornosti za konkretne rezultate seli u daleku i neizvjesnu budućnost. Dakle, ovaj program nije nikakva spasonosna strategija, već jeftini populizam i kamilica od plana. Građanima ne trebaju megalomanska obećanja o milijardama i desetljećima čekanja, nego operativno sposobni ljudi koji znaju riješiti problem odmah. Sve ostalo je samo skretanje pažnje s trenutnog neuspjeha i prodavanje magle.

Iz tiska je upravo izašla nova knjiga povjesničara Bojana Dimitrijevića „Slučaj Praxis – Služba državne sigurnosti i ‘anarholiberalizam’ 1967.–1985. godine“, u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus. Utemeljena na dokumentaciji jugoslavenske Službe državne sigurnosti iz arhiva u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, knjiga otvara manje poznato poglavlje povijesti komunističke Jugoslavije: gotovo dva desetljeća sustavnog nadzora, prisluškivanja i političkog progona intelektualaca koje je režim smatrao opasnima za vlastiti opstanak. Hrvatskim je čitateljima posebno važan opsežan dio knjige posvećen zagrebačkom krugu okupljenom oko filozofskog časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole. Gajo Petrović, Milan Kangrga, Rudi Supek, Ivan Kuvačić i drugi istaknuti intelektualci našli su se pod sustavnim nadzorom državne sigurnosti. Pratile su se njihove rasprave, međunarodne veze, znanstveni skupovi, javni istupi i međusobni kontakti. Služba je nastojala utvrditi koliko njihove ideje odstupaju od službene partijske linije i mogu li se pretvoriti u širi politički pokret. Knjiga donosi i podatke o operativnim obradama zagrebačkih praksisovaca, uključujući postupke pod kodnim nazivima „Meteor“ i „Anarhisti“, praćenje studentskih demonstracija 1968. godine, djelovanje Korčulanske ljetne škole te političke pritiske koji su sredinom sedamdesetih doveli do prestanka izlaženja časopisa Praxis i održavanja škole. Opširno o knjizi na linku - hrvatska-povijest.hr/slucaj-…

ETNOBIZNIS I PREBROJAVANJE KRVNIH ZRNACA: KAD TUĐE PODRIJETLO POSTANE VAŽNIJE OD VLASTITOG IDENTITETA Dakle, da zaključim cijelu ovu sramotnu priču, najveći problem Goldsteinova leksikona "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj" nije u tome što se bavi znamenitim Srbima. Njihov doprinos hrvatskoj povijesti nitko ozbiljan ne bi smio osporavati. Problem nastaje kada se među njih uvrštavaju ljudi koji su se nacionalno određivali drukčije, poput Branka Gavelle, Svetozara Borojevića i Milana Kangrge. I upravo tu treba podsjetiti na jednu neugodnu povijesnu činjenicu koju bi Ivo Goldstein, kao povjesničar, ali i ne samo kao povjesničar, koji se toliko bavi Drugim svjetskim ratom, morao poznavati bolje od mnogih drugih. Goldstein i Jakovina trebali bi znati da je Hitlerov režim Nürnberškim zakonima iz 1935. pretvorio podrijetlo u pravni kriterij nacionalnog i rasnog razvrstavanja. Nije bilo presudno kako se čovjek osjećao, kojoj je vjeri pripadao ili kako je sam određivao svoj identitet. Presudno je bilo tko su mu bili roditelji, djedovi i bake. Nacistički režim na temelju takvih kriterija oduzimao je ljudima prava, a zatim ih sustavno progonio. Naravno da jedan suvremeni leksikon nije isto što i Hitlerovi rasni zakoni. Ali povijest nas upravo zato uči koliko treba biti oprezan kada se podrijetlo počne pretpostavljati čovjekovu vlastitom izboru. Ako je Gavella bio pravoslavac, to ga nije automatski činilo Srbinom. Ako je Kangrgin otac bio Srbin, to ne znači da se njegov sin morao nacionalno određivati jednako. A ako je Borojević ostavio pisane tragove hrvatskog nacionalnog opredjeljenja, zašto bi to bilo manje važno od njegova obiteljskog podrijetla? Goldstein i Jakovina mogu govoriti o nacionalizmu koliko žele, ali od njih se očekuje da najprije odgovore na ova pitanja. I da javnosti jasno objasne razlikuju li uopće podrijetlo, vjeru i nacionalnost u kriterijima ovoga leksikona. I napokon, želim znati tko je financirao cijeli projekt. Je li javni novac korišten i za knjigu u kojoj se ljudima nacionalna pripadnost pripisuje na temelju kriterija koji nisu dovoljno objašnjeni? Povijest nas je naučila kamo može odvesti ideja da je krv važnija od čovjekove vlastite riječi. Zato nacionalnost ne smije postati nešto što drugi određuju umjesto nas, pa ni onda kada se to radi pod krinkom znanstvenog leksikona. Čovjek nije ono što mu je netko izračunao iz obiteljskog stabla. A povjesničar nije vlasnik tuđeg identiteta.

GOLDSTEIN JE I MILANA KANGRGU PROGLASIO SRBINOM! A KANGRGA SE ZA ŽIVOTA BUNIO UPRAVO PROTIV TOGA! Nakon Branka Gavelle, evo još jednog nevjerojatnog slučaja iz leksikona "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj", koji je uredio Ivo Goldstein. Među znamenitim Srbima završio je i filozof Milan Kangrga, čovjek koji je za života izričito prosvjedovao kada ga je netko bez njegova pitanja proglašavao Srbinom! I za to postoji pisani dokaz. Sam Kangrga u autobiografskoj knjizi "Šverceri vlastitog života" oštro napada Ivana Supeka zato što ga je proglasio Srbinom. Zamjera mu što ga nikada nije pitao kako se nacionalno određuje, nego mu je nacionalnost jednostavno pripisao. A sada, gotovo dva desetljeća nakon Kangrgine smrti, njegovo je ime završilo u Goldsteinovu leksikonu znamenitih Srba! Kangrga nije skrivao svoje podrijetlo. Otac mu je bio lički Srbin, majka zagrebačka Hrvatica, a u obitelji je imao i njemačke i slovenske pretke. Kad su ga na popisu stanovništva 1971. pitali za nacionalnost, našalio se da ga upišu kao marksista. Na kraju je pristao da ga upišu kao Hrvata. I sada dolazimo do pitanja za Goldsteina: ako je Kangrga za života smatrao neprihvatljivim da ga drugi bez njegova pitanja proglašavaju Srbinom, na temelju čega ste vi odlučili učiniti isto u svojem leksikonu? Nitko Kangrgi ne osporava srpsko podrijetlo po ocu. Ali podrijetlo nije isto što i nacionalno samoopredjeljenje! To je upravo ona elementarna razlika koju bi povjesničar morao razumjeti. Posebna je ironija što je Kangrga cijeloga života napadao nacionalističko svrstavanje ljudi, a danas je i sam postao predmetom takvog svrstavanja. Goldstein i Jakovina govore nam kako trebamo prevladati uskogrudni nacionalizam. A ja ih pitam: kakvo je to prevladavanje nacionalizma kada mrtvim ljudima nacionalnost određujete umjesto njih? Kangrga je za života javno prosvjedovao protiv onih koji su ga bez pitanja proglašavali Srbinom. Profesore Goldstein, da je Kangrga danas živ, biste li mu se usudili u lice reći da vi bolje od njega znate što je bio?

GOLDSTEIN JE I BRANKA GAVELLU UVRSTIO MEĐU SRBE! JE LI SVAKI PRAVOSLAVAC AUTOMATSKI SRBIN? Ivo Goldstein, koji drugima godinama drži lekcije o nacionalizmu, povijesnom revizionizmu i prisvajanju tuđe povijesti, sada bi morao objasniti kako je Branko Gavella završio među 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj! Da, i Gavellu su uvrstili među Srbe! Čovjeka grčkog podrijetla koji se nacionalno deklarirao Hrvatom! Hrvatski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža jasno navodi Gavellino grčko podrijetlo i njegovo hrvatsko nacionalno opredjeljenje. Bio je pravoslavac po krštenju, ali Hrvat po vlastitom izboru. I tu dolazimo do temeljnog problema, profesore Goldstein. Vjera nije nacija! Pravoslavac nije automatski Srbin, kao što ni katolik nije automatski Hrvat! Postoje pravoslavni Grci, Rumunji, Bugari, Makedonci, Crnogorci i Hrvati. Pravoslavlje nije srpsko nacionalno vlasništvo! Zar povjesničaru Goldsteinova iskustva treba objašnjavati razliku između vjerske i nacionalne pripadnosti? Ili ta razlika prestaje vrijediti kada treba popuniti leksikon znamenitih Srba? Zamislite kakvu bi Goldstein kritiku napisao da je netko čovjeka koji se izjašnjavao Srbinom proglasio Hrvatom samo zato što je bio katolik! Odmah bi se govorilo o nacionalističkom prisvajanju i prekrajanju povijesti. A sada Goldstein urednički stoji iza knjige u kojoj je Gavella, unatoč vlastitom hrvatskom nacionalnom opredjeljenju, završio među Srbima. Koliko je još takvih Gavella u ovoj knjizi? Koliko je pravoslavaca proglašeno Srbima bez obzira na njihovo stvarno nacionalno opredjeljenje? Branko Gavella bio je pravoslavac po vjeri, grčkog podrijetla i Hrvat po nacionalnom opredjeljenju. Profesore Goldstein, nacionalnost se ne određuje prema crkvi u kojoj je netko kršten. To bi povjesničar morao znati prije nego što počne sastavljati nacionalne leksikone!

Čitam još jednom, u nevjerici, što je Tvrtko Jakovina na Telegramu napisao o knjizi "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj", koju je uredio Ivo Goldstein, i ne mogu se prestati čuditi. Među stotinu izabranih znamenitih osoba nalazi se, ni manje ni više, nego Jovanka Budisavljević Broz! Da, upravo ona Jovanka. Titova supruga. Prva dama jugoslavenskog socijalističkog dvora. Žena koja je desetljećima bila poznata ponajprije po tome što je bila udana za Josipa Broza Tita. I sad bih ja valjda trebao ozbiljno razgovarati o njezinu velikom doprinosu hrvatskoj povijesti, kulturi i društvu. Pa dobro, gospodo Goldstein i Jakovina, možete li nam konačno objasniti što je to Jovanka Broz toliko veliko napravila za Hrvatsku? Koje je kapitalno djelo napisala? Koju je kulturnu ustanovu osnovala? Koji je znanstveni doprinos ostavila? Koju je hrvatsku instituciju izgradila? Čime je zadužila hrvatsko društvo toliko da zaslužuje mjesto među samo stotinu znamenitih Srba u Hrvatskoj? Nemojte mi samo odgovoriti da je bila partizanka. Znam da je bila. Znam njezinu ratnu biografiju, znam njezinu kasniju ulogu, znam njezin život uz Tita. Godinama sam pisao o Titu, objavljivao knjige o njegovu režimu i bavio se Jovankom. Upravo zato razlikujem povijesnu poznatost od stvarnih povijesnih zasluga. Jer ako je Jovanka Broz među sto znamenitih zbog svojega braka s Titom, onda predlažem da ubuduće uvedemo posebnu historiografsku kategoriju: znameniti po bračnom drugu. Neki su hrvatsku kulturu zadužili knjigama, znanstvenim otkrićima, umjetničkim djelima, političkim idejama i izgradnjom ustanova. Jovanka je, eto, bila Titova žena. I to bi sada trebalo biti dovoljno? Posebno je komično što Jakovina u svojem tekstu navodi čitav niz osoba za koje smatra da su također mogle biti uvrštene. Spominje Bogdana Crnobrnju, Čedu Grbića, Milutina Baltića, Savicu Kosanovića, Stanka Stojčevića i Srđana Budisavljevića. Dakle, mjesta za njih nije bilo, ali za Jovanku jest. I Jakovini to nije problem! On taj izbor naziva nužnim kompromisom. Kakvim kompromisom, pobogu? Između povijesnog doprinosa i jugoslavenske nostalgije? Da se razumijemo, nikome ne osporavam pravo da Jovanku Broz smatra zanimljivom povijesnom osobom. Bila je dio jugoslavenskoga političkog vrha i njezin život svakako zaslužuje povijesno istraživanje. Ali biti poznata osoba i biti znamenita osoba koja je svojim djelovanjem ostavila osobit trag u hrvatskom društvu nisu iste stvari. A upravo tu Goldsteinov izbor i Jakovinino oduševljenje zaslužuju ozbiljno preispitivanje. Jer ako je dovoljno biti u Titovoj neposrednoj blizini, onda ćemo uskoro među znamenite početi ubrajati i njegove protokolarne službenike, kuhare, lovačke pratitelje i osoblje predsjedničkih rezidencija. I oni su bili dio jugoslavenske povijesti. Neki su s Titom provodili više vremena nego pojedini ministri. Pa zašto i njima ne bismo dodijelili mjesto među velikanima? Znam, reći će mi da pretjerujem. Naravno da pretjerujem. Ali upravo zato da pokažem koliko je neuvjerljivo kada se osobna povezanost s političkom moći počne prikazivati kao samostalna povijesna zasluga. I da ne bude zabune: doprinos brojnih Srba hrvatskoj znanosti, književnosti, umjetnosti, politici i društvenom razvoju neupitan je. O tome se može i mora pisati. No baš zato čovjek očekuje da leksikon sa samo stotinu mjesta bude sastavljen prema jasnim i dosljednim kriterijima. Goldstein je kao urednik morao odlučiti tko zaslužuje mjesto među tih stotinu. Jakovina je kao profesionalni povjesničar mogao preispitati tu odluku. Umjesto toga, u svojem tekstu navodi Jovanku kao nešto sasvim prirodno, a potom raspravlja o drugim izostavljenim imenima. Mene upravo ta lakoća prihvaćanja zanima. Iza nje se otvara mnogo šire pitanje odnosa dijela hrvatske historiografije prema jugoslavenskom nasljeđu. Zašto se neki ljudi iz Titova političkog i osobnog okruženja tako lako kvalificiraju za znamenitost, dok se za druge traže opipljivi rezultati? Jovanka Broz nije nevažna za povijest Jugoslavije. Ali od povijesne važnosti do mjesta među stotinu znamenitih ljudi koji su djelovali u Hrvatskoj ipak treba prijeći put koji ne može zamijeniti ni najpoznatije prezime ni najraskošniji predsjednički protokol. I zato bih Goldsteinu i Jakovini postavio samo jedno pitanje: da se Jovanka Budisavljević nikada nije udala za Josipa Broza Tita, bi li danas bila u vašem leksikonu? Ako je odgovor ne, onda smo došli do srži problema. Jer tada njezina znamenitost ne proizlazi iz onoga što je sama učinila, nego iz čovjeka za kojega se udala. A ako je to kriterij profesionalne historiografije, onda nam više ne trebaju povijesni leksikoni. Dovoljni su nam matične knjige vjenčanih i albumi s Titovih prijama.

Više od 43 tisuće mladih dobilo je stipendiju Titova fonda, a gotovo 24 tisuće završile su školovanje. No iza jedne od najvećih stipendijskih institucija socijalističke Jugoslavije nije stajala samo želja za obrazovanjem radničke djece, nego i politička namjera stvaranja novih naraštaja odanih komunističkom sustavu. Koliko je Fond doista pomagao mladima, a koliko služio ideologiji i održavanju Titova kulta ličnosti? Upravo ta pitanja otvara nova knjiga povjesničara Đure Škvorca. U izdanju nakladničke kuće Despot infinitus, u biblioteci Hrvatska povijest, izašla je knjiga povjesničara Đure Škvorca „Titov fond za stipendiranje radnika i radničke djece SFRJ 1973. – 1991.“, opsežno povijesno istraživanje jedne danas gotovo zaboravljene institucije socijalističke Jugoslavije. Više na linku - hrvatska-povijest.hr/titov-f…